Izbor urednikaIzdvojenoKulturaSpecijali

Bijeljina najzad postaje grad

Share
Foto: S.R.Mrkonjić
Share

Specijalno za Bijeljinupress o pozorišnom vaskrsenju svog grada I svojoj ulozi kao reditelja, govori Dušan Tuzlančić, naš sugrađanin I kulturni radnik.

Prije nekoliko dana Bijeljina je najzad posle dugo vremena dobila svoju prvu pozorišnu predstavu “Komedija ometena u razvoju”, kakvu impresiju povodom toga sad nosite kad su se malo emocije stišale?

Zadovoljan sam. Ipak je ovo bilo duga i teška avantura. Prije svega, entuzijazam i talenat ovog mladog ansambla su iznjedrili srce predstave i sve dobro u njoj. Ovi mladi ljudi su radili dugo i naporno, bez stalnog zaposlenja, bez ikakve garancije za budućnost, i sa minimalnim honorarima. Vi znate da Bijeljina nema zgradu pozorišta i da koristi prostor Centar za kulturu. Probe su imali ne kad Bog zapovijeda, nego kad je bina slobodna. Radilo se u zgradi koja izgleda perfektno spolja, ali tehnički ni izbliza ne zadovoljava potrebe pozorišta. Radilo se bez milion stvari koje se u pozorištu podrazumijevaju, da ih sad ne nabrajam.

Mene su u trenucima unutrašnjeg nezadovoljstva naprijed vukle dvije stvari; energija ansambla i ljubav i stručnost svih mojih saradnika u autorskom timu. Svi ti ljudi su sjajni, dokazani profesionalci, koji su u ovoj predstavi vidjeli mnogo više od još jednog projekta u nizu. Ansambl je divan, prepun i talenta i energije i sjajnih emocija. To je i mene obavezivalo da nemam prava na minus faze.

Trenutno, stručna javnost se veoma lijepo izražava o predstavi, kritike su odlične, publika je predivna, traži se karta više, i ne stišavaju se pohvale ni interesovanje javnosti ni posle drugog igranja. Jedina velika zamjerka koju je pozorište dobilo je što je prvo naredno igranje čak 12.marta.Već je stiglo i nekoliko poziva za gostovanja.

Gledaoci i uopšte naši sugrađani su sa oduševljenjem prihvatili samu predstavu, za ova vremena čini se da je malo pozorišnog humora falilo, koliko je bilo teško uklopiti samu priču na neki način u ovo vrijeme a da sve to bude neki fini humor, a koji je opet nosio i neki umjetnički da ne kažemo i Vaš lični pečat?

Pozorišni reditelj nije samo zanimanje, to je mnogo više pozorišna titula. Da biste je dobili trebaju vam dvije stvari: kao prvo-dovoljno zanata, da znate da se izrazite u tom mediju, što se da naučiti, poput hirurgije ili poput oranja njive i kao drugo -nešto što se ne uči, nego ili imaš ili nemaš: snažan individualni stav i odlučnost da ne praviš kompromise. Život je kompromis, umjetnost je odsustvo kompromisa. . Režija je samosvojna umjetnost. Nije ona ni javno čitanje lijepe književnosti, ni raspoređivanje glumaca po sceni. Ona je malo više od toga.

Znam ja sve što treba napraviti da vam kritičari naprave hvalospjev, i nije to velika nauka. Još je manja nauka napraviti ono što najširim masama prija. Meni je izazov da probam da nađem formu da to dvoje uradim u jednoj predstavi, a da pritom ne izgubim ili ublažim sopstveni stav. Pritom, ovo je jedna od najkompleksnijih umjetnosti: puno nas učestvuje i u stvaralačkom i u izvođačkom dijelu, a svi zavisimo jedni od drugih, a ja od svih. Zato im svima hvala.

Uobičajeno pitanje za kraj, kakvi su dalji planovi vezano i za ovaj komad ali i za dalji rad samog pozorišta u Bijeljini?

Ja, nažalost, ili na sreću, nisam zvanično uključen u organizaciju pozorišta.To biste morali da pitate njih. Ja sam ovu predstavu odradio kao spoljni saradnik, i doći ću ponovo kada me zovnu ili kad sam ponudim neki projekat, a Umjetničkom savjetu se svidi i uklopi ga u repertoarsku politiku. Siguran sam da će ova predstava puno gostovati, što je divna prilika da razmjenom Bijeljina pogleda mnogo pravih pozorišnih predstava. Ipak mi 20 godina u Bijeljini gledamo poluestradne projekte, mono i duo drame, male i jeftine predstave iza kojih ne stoje prava pozorišta. Uželio se narod pravog pozorišta, sa velikim P. Vrijede građani ovog grada mnogo više od onoga što im se nudi.

A ja lično već pripremam jednu priču o tome kako je to kada živiš negdje gdje ti uvijek drugi određuje sudbinu. Mislim da je idealna podloga za tu ideju, veliki mediteranski ep o Hasanaginici u dramatizaciji akademika Ljubomira Simovića. Gdje ću ga raditi ? Nemam pojma, možda i u Bijeljini (osmjeh).

Teško je dati neki sud nakon ovih riječi Dušana Tuzlančića, sem možda da poručimo onima koji upravljaju sredstvima našeg grada, da ulažući u kulturu ulažemo u sebe i svoj grad, a svaki ulog u kulturu nam se stostruko vraća i to na hiljadu načina. Nadamo se da će oni koji upravljaju našim parama to i uvidjeti.

Po prvi put naše nade da će Bijeljina nekada dobiti prave osobenosti “Grada” su postale više od nade, postale su realne.

Izvor: Bijeljinapress
Autor: S.M.Đ.

Share
Pročitaj još:
KulturaNovostiSemberija

Bijeljina: Nikola Đuričko gostuje

BIJELjINA – Popularni stend-ap “Šoubiz” poznatog glumca Nikole Đurička održaće se 24....

KulturaNovostiSrbija

„Šta bi bio život da nema riječi“: Otvoren Sajam knjiga u Beogradu

Republika Srpska se predstavlja sa 134 naslova na 47 promocija Međunarodni beogradski...

KulturaNovostiSemberija

U Bijeljini danas koncert ansambla „Kolo“

U Bijeljini će danas, u okviru manifestacije „Dani Srbije u Republici Srpskoj“,...

KulturaNovosti

Četiri decenije od smrti Branka Ćopića; Obilježavanje u Hašanima

U Hašanima,rodnom mjestu Branka Ćopića, biće obilježeno četiri decenije od njegove smrti....