Manastir Petkovica, zadužbina Jelene Štiljanović, udovice despota Stefana Štiljanovića, podignut u 16. vijeku na jugozapadnoj strani Fruške gore, dugo je bio mjesto molitve i mira.
Ova svetinja, udaljena tri kilometra od manastira Šišatovac, 1990. godine proglašena je spomenikom kulture od izuzetnog značaja i stavljena pod zaštitu Republike Srbije. Ali, krajem 20. vijeka manastir je bio zapušten, bez puta, struje, vrata i prozora, gotovo prepušten zaboravu. Obnovila ga je monahinja Antonina čiju životnu priču punu nestvarnih obrta ne bi mogao da osmisli ni najbolji scenarista.
Preokret u istoriji manastira Petkovica odigrao se 7. juna 2001. godine, kad je tadašnja monahinja, a danas igumanija Antonina, stigla u ovu svetinju. Na putu do crkve morala je da se probija kroz šiblje, a unutra su je, prisjeća se, dočekale samo ptice. Tad se zavjetovala da će spasiti manastir i udahnuti mu novi život.
View this post on Instagram
Za samo dvije godine ova vrijedna, mudra i prilježna božja sluškinja uspela je da asfaltira put dugačak dva kilometra, da uvede struju, osposobi konak i obezbjedi osnovne uslove za život. Najveća podrška bila joj je majka, koja je iz Švedske došla da je odgovori od monaške namjere. Ali, Božjom promišlju, ostala je uz kćerku. I ne samo to – i sama se zamonašila i postala sestra Melanija koja je današnjoj igumaniji Petkovice bila “desna ruka” tokom obnove fruškogorske svetinje.
“Majka me je molila da se vratim, na kraju je ona došla kod mene”
– Prve godine, čim sam iz manastira Grgeteg prešla u Petkovicu, poslije nekoliko mjeseci dolazi moja majka iz Švedske, gdje je 17 godina živela i radila. Kad je vidjela u kakvu sam divljinu došla, zaprepastila se. Molila me je da se vratim, ali sam joj rekla da ne idem nikuda, da je Petkovica baš ono što sam željela i da je ona pronašla mene, a ne ja nju – ispričala je igumanija Antonina, piše Žena Blic.
Kako bi bila sigurna da majka ubuduće neće pokušavati da je vrati u svjetovni život, na rastanku joj je izgovorila rečenicu koja je trebalo da bude najveća moguća zaštita:
“Ja ovo ne mogu da skinem, a ti ovo možeš da obučeš!”
Igumanija Petkovice prisjeća se da je njena majka otišla razočarana kćerkinom neposlušnošću. Ali, onda je uslijedio neočekivani rasplet. Samo mjesec i po dana kasnije vratila se, i to zauvijek. Pred kapijom manastira stao je taksi, a ja sam je dočekala riječima: ‘Ne otkazuj taksi, ja se ne vraćam!’ A ona meni odgovori: ‘Ni ja ne idem od tebe.’ Poslije toga se zamonašila i postala sestra Melanija i bila mi je najveća podrška svih ovih Godina – prisjeća se igumanija Antonina.
Danas, nakon gotovo dvije i po decenije predanog rada, Petkovica je među najljepšim biserima Fruške gore. U ovom nekada muškom manastiru danas živi 11 monahinja i dvije iskušenice. Sagradile su novi konak, a vrijedne ruke sestara obrađuju vinograd sa 6.000 čokota loze na 1,2 hektara, brinu o ribnjaku na 40 ari i proizvode sopstveno vino.
U središtu kompleksa nalazi se crkva posvećena Svetoj Petki, u kojoj se čuva kivot sa česticom ruke ove, u srpskom narodu veoma poštovane svetiteljke i čudotvorke. Posebno mjesto zauzima i izvor Svete Petke, za koji mnogi vjernici smatraju da je ljekovit.
Petkovica je kroz istoriju služila kao partizanska bolnica tokom proboja Sremskog fronta, a poslije rata čak i kao sklonište za stoku. Danas, zahvaljujući upornosti i veri igumanije Antonine, ponovo je duhovno utočište i mjesto koje sve više posjećuju hodočasnici i turisti. Više nismo same, radimo i gradimo, napredujemo, a i Bogu je milo da ova svetinja živi svoj život i služi dobrim ljudima – kaže mati Antonina, čija je istrajnost učinila da Petkovica zasija posebnim duhovnim sjajem.
(srpskainfo)
