NEMAČKA BLOKIRALA NOVE SANKCIJE PROTIV RUSIJE, FIJASKO SAMITA G-7… Ovo su zapdni mediji sakriili… Vole oni Ukrajinu, ALI VIŠE VOLE SEBE…

Na kraju, embargo na rusko zlato uvele su samo Sjedinjene Države i Ujedinjeno Kraljevstvo, a nije uvedeno ni najavljeno cenovno ograničenje na rusku naftu

U idiličnom ambijentu nemačkih Alpa, u Bavarskoj, održan je sastanak zemalja G7. Ali teme sastanka niti približno nisu bile dostojne lepoti prirode. Bile su krajnje sumorne, a njihovu težinu, koja se mogla osetiti u zraku, nastojalo se prevladati šaljivom atmosferom između samih sudionika prije početka sastanka.

Bio je to, naravno, smeh „bez pokrića“, jer nikome do iskrenog smeha sigurno nije bilo. Stanje u svijetu, prije svega u Evropi, nikada nije bilo ozbiljnije u čitavoj istoriji nakon Drugog svetskog rata – čak niti u doba hladnog rata između SAD-a i SSSR-a, kada su ipak vredila određena pravila i postojali mehanizmi za sprečavanje, ili za rešavanje opasnih kriznih situacija ako se već pojave. Danas više nema niti pravila niti sličnih mehanizama koji su jednostrano uništeni, i jasno je da bilo kakva nepromišljena politička odluka ili vojni potez može čitav set ubrzano dovesti na rub katastrofe.

Zato i nije nikakvo čudo da je pažnja čelnika država članica G7 i čelnika EU, više-manje, bila usmerena na ukrajinski vojni sukob i Rusiju.

Konkretno, na daljnje jačanje sankcija protiv Moskve. Ostali svet i njegovi problemi, čini se, za G7 ipak su silom prilika (p)ostali drugorazredni. Jasno je i zašto: na ukrajinskim linijama fronta u mnogo čemu sev rešava sudbina i budući geopolitički izgled sveta, a vojno stanje na istima nikako ne ide u prilog Zapadu, pre svega SAD kao njegovom predvodniku. O tome je 24. juna u Berlinu govorio i američki državni serkretar Entoni Blinken, kazavši kako razvoj stanja u Donbasu izaziva zabrinutost na Zapadu s obzirom na uspehe ruske vojske.

I dok je prema Ukrajini, očekivano, vrlo brzo i lako zauzet zajednički stav i doneta odluka o nastavku svekolike pomoći i isporuka oružja Kijevu koliko god i do kada to bude potrebno, po pitanju Rusije unutar G7 došlo je do nepredviđenih problema.

Pre nego što se na njih osvrnem, podsetio bih kako je prošle nedelje, kao preludij u sastanak bilo niz političkih izjava visokih državnih dužnosnika iz ključnih zemalja Zapada, pre svega SAD i Velike Britanije, da će se na sastanku G7 dogovoriti maksimalna izvozna cena ruske nafte, kao i uvesti embargo na izvoz ruskog zlata (o tome je 26. juna, kao o sigurnoj odluci posle sammita, pisao i američki Vašington post podsećajući da je isto najavio i predsednik Džo Bajden lično; dok je, pre toga, korekciju ruskih izvoznih cena nafte najavila američka ministarka finansija Dženet Jelen, obrazlažući to željom da se popravi globalna energetska „krvna slika“ ali pritom i ograniče sredstva koja će se sliti u ruski državni budžet koji su sada preveliki jer Moskva zarađuje više nego što je zarađivala pre sankcija uvedenih nakon početka vojne intervencije i tako je uspešno finansira).

Proteklih su dana i brojni svetski mediji glasno najavljivali upravo uvođenje embarga na izvoz ruskog zlata, koji bi Moskvi trebalo naneti dodatnu štetu u iznosu od 19 milijardi dolara godišnje.

Međutim, u svemu ovom nešto je krenulo po zlu.

Ništa od toliko glasno najavljivanih novih sankcija protiv Rusije na kraju sastanka G7 nije usvojeno. Jer čitavu je stvar na kraju blokirala Nemačka odnosno EU.

Nemački kancelar Olaf Šolc izjavio je juče kako bi pitanje embarga na rusko zlato „trebalo rješavati i u krugu Europske unije“ i da se „rješenje o tome u konačnom obliku ne može donijeti na G7″. Predsjednik Europskog vijeća Šarl Mišel izjavio je: „Mi smo spremni razmotriti mogućnost, o tome, može li se na taj način usmjeriti na zlato da bi se to (štetno) odnosilo na rusku ekonomiju, a ne na nas“.

Zato su, na kraju, embargo na rusko zlato uvele samo Sjedinjene Države i Ujedinjeno Kraljevstvo.

Što se tiče spomenute želje za određivanjem cene ruske nafte, što je Bajden prošle nedelje lično najavio kao već gotov fakt čiji će mehanizmi (poput, npr. zabrane osiguranja ruskih tankera ako cena nafte koju prevoze prelazi dogovorenu) biti usvojeni na sastanku G7 – i ono je doživelo sudbinu embarga na rusko zlato.

Prema navodima nemačkog medija der Špigel, Francuska nema ništa protiv te odluke ali želi da se sve to najpje raspravi s ostalim zemljama proizvođačima nafte. Dakle, rekao bih pre svega s OPEK-om, gde je iluzorno očekivati da će oni podržati jednu takvu odluku koja ne samo što njih stavlja u neugodan položaj jer bi ruska nafta (koju Moskva ionako prodaje s popustom pa je protekli mesec tako preuzela od Saudijske Arabije drugo mesto po izvozu nafte u Indiju, a prvo po istom u odnosu na Kinu) postala još jeftinija, a njihova još nekonkurentnija na tržištu, već i zato što bi to bio presedan – da političari drugih zemalja (izvan kruga vodećih izvoznika nafte) određuju cene nafte. A ako to jednom učine – sada s Rusijom – sutra će to isto moći činiti prema bilo kojoj drugoj zemlji izvoznici „crnog zlata“. Zanimljivo je kako je sličnu izjavu ovoj francuskoj dala i Ursula von der Lejen, predsednica EK, što, zapravo, potpuno onemogućuje usvajanje ovog američko-britanskog predloga.

Drugim rečima – on postaje fantazija. Uostalom, privatni biznis na Zapadu nikad se neće složiti da mu cenu njegovih proizvoda diktira država odnosno politika. To je protivno čitavom društvenom ustrojstvu Zapada odnosno predstavljalo bi opasan odmak od kapitalističkog tj. tržišnog modela ekonomije prema onom socijalističkom – državnom. Bi li, ako bi eventualno ovaj predlog i prošao, i američki privatni proizvođači ukapljenog (LNG) gasa mogli biti mirni, ili bi i oni tada mogli očekivati da im Bajden (ili neki drugi predsednik) sutra kaže kako u ime zaštite Evrope i njenih potrošača oni moraju smanjiti cene isporuka svog gasa Starom kontinentu. Krajnje teško, ili bolje reći – potpuno nezamislivo. Tim više što se ta ista EU i sama odriče ruskih energenata i promiče svoje energetske planove.

Ali na stranu kapitalizam i njegove zakonitosti – propast ovog, kao i predloga o embargu na rusko zlato, jasno ukazuje kako je EU (verojatno pre svega Nemačka koja je suočena s velikim problemima s dostave energenti -ponajpre zbog uvedenih oštrih sankcija protiv Rusije zbog kojih se, u ime solidarnosti s Ukrajinom, a zapravo SAD, gotovo odrekla svoje industrijske proizvodnje odricanjem od gasovoda Severni tok 2, odbijanjem plaćanja ruskog gasa u rubljama od strane njenih pojedinih (ne svih) kompanija i sl.) – koja se odrekla najpre ruskog uglja, pa delomično ruskog gasa i, na jraju, krajem ove godine i ruske nafte koja stiže tankerima – došla do ruba svojih mogućnosti uvođenja daljnjih sankcija, a da time ne ubrza i vlastitu propast.

Drukčije se ove odluke – preciznije nedonošenje istih – ne mogu protumačiti. Privid zapadnog jedinstva potvrđen je ponovo iskazanom solidarnošću s Ukrajinom, ali je na konkretnom problemu – a to je pokušaj brzog i bolnog ekonomskog slamanja Rusije od kojeg, to je sada već posve sigurno neće biti ništa – prvi put javno pokazao ozbiljnu slabost. Interesi zapadnih država – prije svega onih iz anglo-američkog s jedne i kontinentalno-evropskog tabora s druge strane, jednostavno nisu u svemu isti niti to ikad mogu biti. To je bezbroj puta do sada potvrdila istorija.

Naravno, šansa za popravku pokvarenog imidža o jedinstvu Zapada stiže s početkom dvodnevnog samita NATO saveza u Madridu. Tamo će se, kako ne bi bilo zabune, posve sigurno i bez ikakvih problema usvojiti sve planirane odluke vojne tematike – otvoreno proturuskog karaktera.

Ali od njih se ipak ne živi. One su bitne za sigurnost, ali proizvoditi, grejti se zimi i jesti ipak će se morati i dalje. A kako sada stoje stvari – bez ruske pomoći po tim pitanjima Evropa sada jednostavno ne može. I neće moći još dugo.

Zato nas ne bi trebale iznenaditi odluke koje bi idućih meseci mogle biti donete, pre svega po pitanju rešavanja ukrajinskog sukoba. Ali to je već ipak tema za neku novu analizu.

(Geopolitika.news)