Radovan Krstić, jedan od preživjelih učesnika Tuzlanske kolone, svjedoči o neizrecivoj tragediji koja je obilježila njegov život. Dana 15. maja 1992. godine, Radovan je čudom preživio masakr nad nevinim vojnicima JNA u Tuzli, gdje su mu, nenaoružanom i ranjenom, pucali u usta.
Uprkos strahotama koje je pretrpio, Krstić je preživio i posvetio svoj život borbi za istinu o ovom zločinu. NJegova sudbina postala je simbol stradanja Srba u Tuzlanskoj regiji, ali i neumorne borbe za pravdu koja mu, kao i mnogim drugim žrtvama, još uvijek nije pružena.
Nakon rata, Radovan Krstić se nastanio u Bijeljini, gdje je iznova izgradio svoj život, uprkos teretu sjećanja na prošlost. Bijeljina mu je postala novi dom, a on se posvetio zajednici i svojim sugrađanima. Kroz svoj svakodnevni rad, Krstić je postao cijenjen i poštovan član društva, posvećen unapređenju života u gradu. NJegova priča inspirisala je mnoge, posebno veterane i porodice poginulih, jer je on postao simbol otpornosti i borbe za pravdu, ali i za bolji život.
Kao kandidat za odbornika u Skupštini grada Bijeljina ispred Partije demokratskog progresa (PDP), Radovan Krstić nosi sa sobom misiju da se bori za prava veterana, ali i za sve građane Bijeljine. NJegov cilj nije samo politički angažman, već i glasno zalaganje za pravdu i dostojanstvo onih koji su prošli kroz slične patnje. Krstić se zalaže za poboljšanje socijalnih i ekonomskih uslova u gradu, posebno za one najugroženije.
NJegova poruka je jasna i snažna: „Nijedna nepravda ne smije ostati zaboravljena. Mi, koji smo preživjeli najgore, imamo obavezu da nastavimo borbu – ne samo za pravdu, već i za bolje sutra za sve naše ljude. Zajedno, možemo izgraditi zajednicu koja će poštovati prošlost, ali gledati u budućnost sa nadom i odlučnošću.“
Radovan Krstić je simbol neuništivog duha, a njegova borba nastavlja se ne samo kroz sjećanje na prošlost, već i kroz aktivnu izgradnju bolje budućnosti za sve građane Bijeljine.
