Bijeljina: Planinar Vladana Runjevac osvojila Kilimandžaro – Sa vrha vidite samo oblake

Bijeljinka Vladana Runjevac našla se na krovu Afrike. Na vrh Kilimandžara popela se sa ekipom od 15 članova i ostvarila san koji je sanjala godinama.

Nakon što se sa ovog velikog poduhvata vratila kući, još uvijek sabira utiske.

Najfascinantnije od svega što je tamo doživjela, za nju je, kaže, to što su se četiri godišnja doba smijenila za šest dana pohoda na Kilimandžaro. Do najvišeg vrha Uhuru, prošli su trnovit put, od prašume, džungle pa do pustinje.

– U tih par dana promijenite različitu floru, različitu faunu, vidite različite biljke, sve što idete više, sve su biljke niže. Na kraju ih i nema. Iznad 3.000 metara slabo ima ikakvog rastinja i na kraju dođe pustinja. I to je ono o čemu sam ja čitala još nekada davno i što me na kraju krajeva i privuklo. A to 6.000 metara nisam nekad ni znala šta zapravo znači i koji je to izlazak iz zone komfora. To je ono što te na kraju krajeva i privlači, dok učestvuješ u svemu tome, ti kukaš, rondaš, nije ti dobro. Međutim, poslije kad se sve završi, bude čovjeku drago i nekako si ponosan sam na sebe – priča Vladana.

Mnogo snage, volje i upornosti uloženo je do krajnjeg cilja, priča Vladana. Iako je krenula na put sa hiljadu pitanja, bez odgovora, ovaj put nadmašila je, kaže, samu sebe.

Zbog nedostatka kiseonika pred sam kraj puta nedostajalo joj je snage, ali da stane nije joj bila opcija.

Vulkanski pijesak po kom su gazili dodatno im je otežavao put, a na pretposljednjoj tački, penjali su se od ponoći pa do jutra, kako bi stigli do izlaska sunca. Vladana Runjevac na vrh od 6.000 metara nadmorske visine stigla je tačno u 8.35. Sve što je u tom trenutku vidjela, bili su oblaci.

– A kad smo se popeli gore, ja sam počela da plačem. Nisam mogla da vjerujem da sam uspjela. Ja vama ne mogu opisati kakvu sam ja konfuziju imala u glavi, koliko sam bila napeta, plašila sam se, baš sam se plašila. Taj strah sam ponijela iz Bijeljine još. Kada smo krenuli, mene je bilo jako, jako strah, ali eto kažem vam, kada sam se popela gore, ja sam toliko počela da plačem, nisam mogla da vjerujem da smo uspjeli. Jer mi je jako teško bilo, mnogo mi je bilo teško da hodam, preteško. I vidim svi oko mene, koga god da pogledam, svi hodaju isto kao zombi. Čak me ova jedna djevojka pitala, ona je mlađa od mene dosta i ona kaže: Pa eto Vladana ti imaš i djecu i sve to, je li ti teži bio porođaj nego ovo? Ona mene pita. Pa izvini rekoh, ja sam se porodila na carski, nemam pojma. Meni je ovo najteže što sam do sad uradila u životu – dodaje Vladana.

Vrijeme im je išlo na ruku, bilo je vedro, ali temperatura i nije. Bilo je znatno hladno. Vrh će upamtiti po temperaturi od – 20 stepeni i hladnom vjetru koji je duvao 80 kilometara na sat i koji je dodatno pojačao subjektivni osjećaj hladnoće.

– Neki su učesnici ponijeli pivo da popiju na vrhu. Zaboravili su uopšte da ga imaju. Jer vi ne možete da izvadite ni ruku iz rukavice, hladno je. Da se slikate, ja sam zamolila ove naše vodiče crnce, oni su mene takvom brzinom slikali, ma samo da idem nazad. Teško se bilo vratiti, ali ajde. Uglavnom, druga stvar, što se tiče pogleda, vi vidite samo oblake. Jer, mi smo iznad oblaka, zaista. Na 6.000 metara avioni prolete – kaže Vladana.

Vladana je planinarenjem počela da se bavi iz hobija, prije sedam godina. Pronašla se u tome i spremna je, kaže, na nove izazove. Na putu ka Afričkom vrhu upoznala je nove ljude i stekla prijatelje. Еnergija kojom se napunila tamo drži je i nosi još uvijek.

U sljedećoj godini voljela bi da se popne na vrh Еlbrusa, a u ovoj godini želja joj je da ode na Triglav. Smatra da bi bilo lijepo da se prvo popne na naše, regionalne vrhove, a onda da ide dalje. Za nju je planinarenje danas jedna posebna ljubav i hrana za oči i dušu zbog čega svakome savjetuje da se oproba u planinarskim vještinama. Pa ko zna, možda neko od vas, jednog dana, baš kao i Vladana, osjeti hladnoću na vrhu Kilimandžara.

(atvbl)