Bio je jedan od najznačajnih jugoslovenskih pisaca
Branko Ćopić bio je jedan od najvećih jugoslovenskih pisaca. Svoju prvu pripovetku napisao je 1936. godine, a u njegovim delima dominiraju teme iz života ljudi iz Bosanske krajine i Narodnooslobodilačkog rata.
Napisao je „Ljudi s repom“, ““Doživljaji Nikoletine Bursaća“, „Bašta sljezove boje“, „Gluvi barut“, „Osma ofanziva“, „Orlovi rano lete“, „Magareće godine“, „Bitka u Zlatnoj dolini“…
U Brankovu čast, prisetimo se nekih njegovih citata i izreka.
„Lutat ćeš dugo svijetom bijelim, sa viteškim žarom, no jednoga dana korakom neveselim, vratit ćeš se domu starom.“
„Gdje su među ljudima granice? Nema u čovjeku ni Vlaha ni Turčina. Postoji samo golema ljudska bijeda i nevolja. Jednako i vlaška i turska.“
„Pričaće dugo i s ljubavlju, ali samo lijepe stvari. Samo lijepe stvari, jer to jedino ostane iza čovjeka i to je bilo jedino bogatstvo naših dječaka.“
„Živimo u Jugoslaviji, a ne smijemo ni beknuti da smo Jugosloveni! E, čija li je to konjska pamet izmislila da mi je samo znati!“
Ispričaću priču vama, o bosanskim planinama, o Krajini, gnijezdu buna, kud protiče brza Una.
„Kad na jesen iz hasana krenem, nasred Une vodenica stara, podseti me na brujanje vrijedno seoskoga mlina potočara. Tu ostaše moji dani plavi, ispod vrbe, u prohladnoj travi.“
„I najzad, završivši pesmu i padajući na zemlju, cvrčak još poslednji put ugleda u svom srcu svoje voljeno izgubljeno sunce i blažen potonu u naručje bele smrti.“
„Često tako dok izbijaju pozni noćni sati, mukli i usamljeni, i na duši biva teško, u gluho doba kad pada snaga i čovjek stoji sam pred strahotama, sjećam se tada pomrlih dana djetinjstva.“
„I kako tada, tako i do današnjeg dana: stojim raspet između smirene djedove vatrice, koja postojano gorucka u tamnoj dolini, i strašnog blještavog mjesečevog požara, hladnog i nevjernog, koji raste nad horizontom i silovito vuče u nepoznato.“
(Telegraf.rs/izvor: edukacija.rs)
