Jedna nuklearna eksplozija u svemiru mogla bi da onesposobi čak 98 odsto satelita u niskoj Zemljinoj orbiti za svega sedam dana. To pokazuju rezultati novog istraživanja američkih naučnika, koji upozoravaju da bi posledice takvog događaja mogle godinama da utiču na komunikacije, internet i druge usluge od kojih zavisi savremeno društvo.
Istraživači sa Univerziteta Viskonsin u Medisonu i Univerziteta Prinston simulirali su nuklearnu eksploziju snage jedne megatone na visini od 500 kilometara iznad južnog Atlantika. Rezultati su pokazali da najveća opasnost za satelite ne dolazi od same eksplozije, već od onoga što se događa nakon nje.
Naime, radioaktivne čestice oslobođene eksplozijom mogu da ostanu zarobljene u Zemljinom magnetnom polju, stvarajući veštački radijacioni pojas. Sateliti koji prolaze kroz takvo područje bili bi iznova izloženi visokim dozama zračenja, što bi postepeno oštećivalo njihove elektronske komponente.
Prema simulaciji, četvrtina satelita bila bi onesposobljena već prvog dana, nakon tri dana taj procenat dostigao bi 78 odsto, dok bi do kraja prve nedelje prestalo da radi približno 98 odsto posmatranih satelita.
Čak ni znatno bolja zaštita elektronike ne bi potpuno rešila problem. Kada su istraživači u modelu pretpostavili da sateliti mogu da izdrže tri puta veće doze zračenja, 97 odsto njih ipak bi bilo onesposobljeno u roku od dve nedelje.
Posledice bi posebno pogodile velike satelitske mreže u niskoj orbiti, poput Starlinka, ali i sisteme za posmatranje Zemlje, vremensku prognozu i određene komunikacione usluge. Navigacioni sateliti poput onih koji čine GPS nalaze se u višim orbitama, pa se procena od 98 odsto ne odnosi neposredno na njih.
Opasnost se pritom ne završava prestankom rada satelita. Istraživači procenjuju da bi tokom naredne dve godine moglo da dođe do približno 20 sudara nefunkcionalnih satelita, čime bi nastale nove količine svemirskog otpada.
Takav razvoj događaja povećao bi rizik od takozvanog Keslerovog sindroma, scenarija u kojem sudari stvaraju sve više krhotina, a one izazivaju nove sudare. U najgorem slučaju pojedini delovi orbite mogli bi da postanu izuzetno opasni za buduće svemirske misije.
Nuklearne eksplozije na velikim visinama nisu samo teorijska mogućnost. Sjedinjene Američke Države su 1962. godine izvele test Starfish Prime, detonirajući bombu snage oko 1,4 megatone na visini od približno 400 kilometara. Eksplozija je stvorila veštački radijacioni pojas i oštetila više tadašnjih satelita.
Međutim, današnja zavisnost od svemirske infrastrukture neuporedivo je veća. U niskoj Zemljinoj orbiti nalazi se više od 13.000 aktivnih satelita, a mnoge usluge oslanjaju se na njihov neprekidan rad.
Profesor Krejg Andervud sa Univerziteta u Sariju upozorava da oporavak nakon ovakvog događaja ne bi podrazumevao jednostavno lansiranje zamenskih satelita. Novi uređaji morali bi da rade u okruženju koje je i dalje izloženo povišenom zračenju i povećanoj količini svemirskog otpada.
Zbog toga bi obnavljanje infrastrukture moglo da traje godinama, uz dugotrajne poremećaje pojedinih komunikacionih i drugih satelitskih usluga.
Važno je naglasiti da su rezultati dobijeni računarskom simulacijom, a ne stvarnim eksperimentom. Obim štete zavisio bi od snage eksplozije, njene visine, lokacije i otpornosti satelita. Ipak, istraživanje pokazuje koliko bi jedan nuklearni incident u orbiti mogao da bude opasan za tehnologiju na koju se svakodnevno oslanjamo.
(Telegraf.rs)