Jovan Milošević iz Velike Obarske kod Bijeljine, peta je generacija iz porodice Milošević koja se bavi uzgojem konja.
Velika ljubav prema ovim životinjama prevagnula je da iako u godinama, još uvijek nađe snage da proizvodi hranu za svoje životinje, da im očisti, brine da se ne prehlade zimi, ljeti da se ne umore i ne zagriju, brine o njima kao o djeci, jer nebrojen puta su mu baš njegovi konji spasili život.
„Nekad je moj čukundjed imao sedamsto pedeset dunuma zemlje, ograđeno vrljikama. Na sred imanja imao je pojilo, naslon i dvanaest stogova sijena. Svaki stog se otvarao za mjesec dana, kako su ih pojeli. I onda je imao, ne znam, desetak sluga. Kad krene ono oranje, u proljeće i u jesen, ide po deset–petnaest, idu oni plugovi, zaprege. Imao je svoga kočijaša i čeze, s čim je obilazio svoje radnike. I tako to je. Ja sam, najvjerovatnije, posljednja generacija“, kaže Jovan Milošević, vlasnik ergele „ Gračan“, Velika Obarska
Kako su godine odmicale smanjivao je broj grla u ergeli. Danas ima onoliko koliko može da postigne da održava.
„Imao sam sedam grla, pa sam sveo na tri. Prije tri mjeseca sam prodao dva grla, imao sam pet, ostalo tri. I onda, kako godine dolaze, ja to tako smanjujem. Imam moga ljubimca tu je, on je puštan, on je sad penzionisan, u penziji. Imam dvoje mladih po krvi, brata i sestru, i razmišljam još za života, ako bude moglo, da kupim sebi frizere. A ovo su križanci, nonius i lipicaner, što se tiče rase. Veoma su mirni, miroljubivi, dobri, čisti, poslušni“, priča Jovan.
Nekada su konji bili osnovna snaga u domaćinstvima. Svi su imali barem jedno grlo. Danas su opstali kod iskrenih ljubitelja konjičkog sporta kao i onih kojima služe da evociraju uspomene na neka davno prošla vremena koja žele da pamte.
(atvbl)
