Šta je zajedničko Živku Radišiću, Nebojši Radmanoviću, Draganu Čaviću, Igoru Radojičiću, pa i Krsti Jandriću i pokojnom Zdravku Krsmanoviću? Odgovor je – Soocijalistička partija.
Svi ovi političari su, kraće ili duže vrijeme, bili članovi, a mnogi i fukcioneri Socijalističke partije, stranke koja u posljednje vrijeme zaokuplja pažnju javnosti, zbog još jednog pokušaja puča i podjele.
Nisu, dakle, socijalisti tikva bez korijena. U svojoj, za naše prilike zavidnoj istoriji, koja traje evo 27 godina, iznjedrili su dva člana Predsjedništva BiH, jednog predsjednika Republike Srpske, dvojicu gradonačelnika i još mnoge funkcionere.
Jer, podsjećamo, prvi predsjednik ove stranke, danas već zaboravljeni Dragutin Ilić, bio je svojevremeno direktor Fonda zdravstvenog osiguranja RS, a iz Socijalističke partije potiču i brojni bivši ministri i sadašnji ministri.
Socijalistička partija je jedna od najstarijih stranaka u RS. Osnovana je ratne 1993. godine, kako tvrde mnogi savremenici, na čuvenom kanabetu tadašnjeg predsjednika Srbije Slobodana Miloševića.
Prvi predsjednik SP bio je dr Dragutin Ilić, ali su i njegovi nasljednici često pohodili kanabe Slobodana Miloševića, a potom njegovog nasljedinka u Socijalističkoj partiji Srbije Ivice Dačića. Mnoge su odluke sudbinske po socijaliste u RS, skovane na tom kanabetu.
Hroničari opisuju Socijalističku partiju kao rasadnik kadrova, ali i disidenata i stranku koja je uprkos svemu preživjela brojne podjele i potrese.
Najozbiljniji raskol se dogodio 2000. godine, kada se stranka pocijepala na dva dijela.
Frakcija predvođena Nebojšom Radmanovićem i tada mladim Igorom Radojičićem, okrenula je leđa rukovodstvu i osnovala Demokratsku socijalističku partiju, koja se ubrzo fuzionisala sa Dodikovom Strankom nezavisnih socijaldemokrata, pa su osnovali sadašnji SNSD – Savez nezavisnih socijaldemokrata.
U to vrijeme predsjednik socijalsita je bio Živko Radišić, iskusni funkcioner iz doba socijalizma, koji je pobjedom na izborima 1998. godine, kao kandidat koalicije „Sloga“, postao član Predsjedništva BiH.
Nakon raskola Živko Radišić, danas penzioner koji se bavi fotografijom i pčelarstvom, izgubio je partijsku lidersku poziciju na vanrednom kongresu SP 2002. godine. Naslijedio ga je Petar Đokić koji je i danas, uprkos svemu, na čelu stranke.
Nekoliko godina kasnije Đokiću će se suprotstaviti tada popularni gradonačelnik Foče Zdravko Krsmanović, ali će izgubiti bitku.
Krsmanović se sa svojom grupom odvojio od socijalista i osnovao Novu socijalističku partiju, koja će se kasnije fuzionisati sa Narodnom demokratskom partijom NDP. I tako se Krsmanović opet našao u istoj stranci sa svojim starim partijskim drugom – Draganom Čavićem.
Čavića, koji je bio potpredsjednik, pa predsjednik Republike Srpske od 2000. do 2006. godine, politička javnost pamti kao lidera SDS-a. Ali, prije dolaska u SDS, kako je i sam priznao u nekim intervjuima, Čavić je bio u Socijalističkoj partiji.
Nekadašnji socijalista, a dugogodišnji potpredsjednik SNSD-a Nebojša Radmonović, bio je član Predsjedništva BiH i to u dva mandata, od 2006. do 2014. godine, a danas je u Parlamentu BiH.
Još jedan potpredsjednik SNSD, a bivši socijalista, izgradio je zavidnu političku karijeru. To je Igor Radojičić, aktuelni gradonačelnik Banjaluke.
Interesantno je da mu u vladanju najvećim gradom Srpske pomažu dvojica socijalista.
Saša Čudić, još je jedan od nesuđenih predsjednika SP, koji je jurišao na Đokićevu poziciju, pa nakon neuspjeha napustio stanku.
Na posljednim lokalnim izborima Čudić se, kao uostalom i Radojičić, izjasnio kao Crnogorac, osvojio 842 glasa, a time i odbornički mandat nacionalnih manjina.
Kao manjinac je izabran za potpredsjednika Skupštine Grada Banjaluka. Drugi potpredsjednik banjalučke skupštine je takođe socijalista Milan Milaković, ali on još nije napustio partiju.
Izvor: srpskainfo
