Anksioznost nije samo u glavi. Nekada se ne pojavljuje kroz misli, već kroz tijelo koje odjednom počinje da šalje alarmantne signale.
Stezanje u grudima. Lupanje srca. Osjećaj knedle u stomaku. Napetost u ramenima koja ne prolazi danima. Vrtoglavice bez jasnog razloga. I onda kreće ono beskrajno guglanje simptoma koje samo dodatno pojačava paniku.
Mnogi upravo tada prvi put shvate koliko stres zapravo može biti fizički. Jer tijelo često progovori onda kada emocije predugo ostanu potisnute.
U savremenom svijetu, gdje se od svih očekuje da budu produktivni, dostupni i „jaki” čak i kada su potpuno iscrpljeni, organizam rijetko dobija priliku da se zaista opusti. Nervni sistem konstantno radi pod pritiskom, kao da je u režimu preživljavanja. I iako osoba možda spolja funkcioniše sasvim normalno, tijelo u pozadini vodi potpuno drugačiju priču.
Kada mozak prepozna stres ili opasnost – čak i emocionalnu – tijelo automatski reaguje. Disanje postaje pliće, srce ubrzava, mišići se grče, a nivo napetosti raste. Problem nastaje kada to stanje postane svakodnevica. Tada organizam više ne zna kako izgleda prava relaksacija.
Najčešći simptomi anksioznosti često deluju zastrašujuće upravo zato što su potpuno realni i fizički. Među njima su:
- stezanje u grudima,
- osjećaj nedostatka vazduha,
- ubrzan rad srca,
- bolovi u stomaku,
- mučnina,
- iritabilna crijeva,
- glavobolje i migrene,
- bolovi u vratu, ramenima i leđima,
- hronični umor čak i nakon odmora.
I ne, ti simptomi nisu „umišljeni”. Tijelo zaista reaguje na dugotrajan stres i emocionalno preopterećenje.
Posebno je zanimljivo to što organizam često pokazuje ono što osoba pokušava da ignoriše. Ljudi koji su navikli da sve drže pod kontrolom, da ćute, trpe i „guraju dalje”, vrlo često nesvjesno potiskuju emocije dok tijelo ne odluči da ih izrazi umjesto njih. A tijelo ne zna za glumu, perfekcionizam ni „moram da izdržim”.
Zato se anksioznost često pretvara u začarani krug. Pojavi se simptom, zatim strah da je nešto ozbiljno, pa dodatni stres, a onda simptomi postaju još intenzivniji. Upravo zbog toga mnogi ostaju zaglavljeni između medicinskih analiza koje su „uredne” i osjećaja da se ipak nešto čudno događa.
Hronični stres dodatno komplikuje cijelu priču. Konstantan pritisak zbog posla, finansija, odnosa, porodičnih obaveza i svakodnevnog tempa života drži tijelo u neprekidnoj pripravnosti. Čak i kada osoba misli da se „navikla”, nervni sistem zapravo nikada nije potpuno miran.
Ono što često pravi najveću razliku nije borba protiv simptoma, već promjena odnosa prema njima. Kada tijelo prestane da se posmatra kao neprijatelj i počne da se sluša sa više razumijevanja, nivo straha i napetosti može značajno da se smanji.
U trenucima kada anksioznost počne da utiče na san, posao, odnose ili svakodnevno funkcionisanje, razgovor sa psihoterapeutom može biti važan korak ka vraćanju unutrašnje ravnoteže. Jer um i tijelo nikada ne funkcionišu odvojeno i upravo zato jedno gotovo uvijek govori u ime drugog.
(NovostiMagazin)
