Slavko Milović iz gatačkog sela Avtovac ispunio je svoju najveću želju da pripitomi divlju svinju, a vepru Titu, sa kojim druguje duže od dvije godine, doveo je drugaricu Jorgovanku.
Tito je dobio ime jer voli da bude u centru pažnje i da se vodi računa o njemu. Priznaje Milović da mu je Tito puno draži od Jorgovanke, jer je miran, ali i vjeran kao pas. Priča da ga je kupio kada je bio mali te da je na početku bio nemiran, ali uz ljubav i posvećenost lako su se sprijateljili. Vremenom postali su nerazdvojni.
– Želja mi je bila isključivo da pripitomim divlju svinju i uspio sam. U životu nikad nisam vidio pametniju životinju – rekao je Milović.
I dok svakodnevno na imanju radi oko stoke, kaže da mu dodatna briga o Titu i godinu mlađoj Jorgovanki ne pada teško. Naprotiv naglašava da ih je ljepota vidjeti ispred kuće, jer pripitomljavanjem postaju mirni. Tito ga, kaže, prati u stopu gdje god da krene.
Tita ne da ni za milion
Tito je legenda, ide do brda i po polju, šeta i uvijek se na moj zvižduk vrati. Ne bi ga prodao nema te sile niti para, da mi neko da milione. Dobro se slaže i sa Jorgovankom. Jedu šta god im ponudim sve, a kukuruz im je najdraži. Voće i povrće, o žitu da ne pričam, ali i mlijeko – priča ovaj strastveni lovac.
Dodaje da nije isključeno i da će dobiti i pojačanje, jer koliko mu se čini, postoji mogućnost da će Jorgovanka na svijet donijeti i podmladak.
– Bili su zajedno ove zime, a nije isključeno da će ih biti još, jer Jorgovanka ima sada i malo stomaka. Mora ga slušati, ipak je on stariji – u šali kaže Milović.
Ne plaši se ovaj gorštak da će ga Tito napustiti i otići, jer zna i kilometrima da ode od kuće, ali uvijek se vrati. Međutim, i da tako odluči, od njega ima dozvolu.
– Samo jazavca nisam dovodio živa kući, ostale sve životinje jesam. I nikad od mene nisu bježali. Ako nekad osjeti zov divljine, može slobodno da ide. Ali znam da neće, jer prijatelji se ne napuštaju – uvjeren je Milović ističući da se i unučad igraju s njima bez bilo kakvog straha.
Stočarstvo
Slavko Milović naglašava da se poljoprivredom i stočarstvom bavi od kad je prohodao.
– Stočarstvo je neizbježan dio moje svakodnevice. Da živim ne znam koliko života radio bih isto. Imao sam nekada i do 380 koza, uz krave, ima dosta posla, ali ste svoj gazda. U fabrici sam radio pet mjeseci, vidio sam da to nije za mene, neću niko da mi komanduje – rekao je Milović. Nekad su mu bikovi bili razonoda, piše Glas Srpske.
