U Mezgraji kod Ugljevika, u Republici Srpskoj, uz žubor vode i miris svježe samljevenog brašna, krije se priča o upornosti, porodičnom nasljeđu i nesvakidašnjoj hrabrosti.
Dvije sestre nastavile su tradiciju koja traje generacijama očevu vodenicu, mjesto koje je danas mnogo više od običnog mlina.
Iako se ovaj posao tradicionalno smatra muškim zanimanjem, one su odlučile da nastave porodičnu tradiciju. Vodenica je u njihovoj porodici već drugu generaciju, a sve je počelo od bake Nate, koja je postavila prvi kamen. Ljubav prema ovom zanatu prenosila se s koljena na koljeno.
Ova vodenica je ostala nama od mog oca. Napravljena je 1939. godine. Ovu vodenicu je pokrenula moja baka i poznatija je pod imenom Natića vodenica.
Obećanje ocu
Slađana je ocu obećala da će nastaviti njegovim stopama, a to obećanje danas ispunjava svakim okretajem vodeničkog kamena.
Kako kaže, ovaj posao nije nimalo lak. Zahtijeva fizičku snagu, strpljenje i veliku posvećenost. Ipak, Slađana je danas jedina žena u ovom kraju koja se bavi ovim zanatom, čuvajući ne samo vodenicu već i uspomenu na svog oca.
– Svaki dan idem u vodenicu, nastavila sam to da radim. Prvo kad dođem, zasipam žitarice, naštimam kamen da okreće, na koju brzinu. Kad sameljem, onda to sve prosijavam, pa zatim prebacujem u posude i pakujem. Nije lako uopšte, ali radim iz ljubavi, jer znam da bi njemu to značilo. Meljem razno brašno: kukuruzno, pšenično, raž, heljdu. Sve je nastavljeno kako je on započeo – ispričala je Slađana.
Mjesto koje je nekada služilo isključivo za mljevenje žita danas je prava mala oaza. Vodenica u Mezgraji postala je simbol porodične tradicije, ženske upornosti i poštovanja prema prošlosti, ali i dokaz da nasljeđe mogu da čuvaju i oni od kojih se to rijetko očekuje, prenosi Blic.
